Zbog neodgovornog poglavice i dva pokvarena trgovca, pleme Onondaga ispijanjem alkohola gubi dostojanstvo i svoje izvorne vrijednosti. Dvojica hrabrih ratnika traže pomoć Zagora u smjeni lošeg poglavara mudrim sinom nekadašnjeg velikog poglavice. Ali to nije jednostavno. Treba proći mnogo spletki, bitaka i zavrzlama ne bi li Onondage dobile dostojnog vođu. U gradiću Eastonvilleu Zagor i Chico upoznaju Eustasa IV Eskata, galantno odjevenog gospodina koji je došao sa namjerom da portretira Indijance. On posjeduje nesvakidašnji dar - sve što kaže odmah se obistini. Ako se ljuljate na sjedalici i on vam da savjet: "Pripazite mogla bi puknuti!", sjedalica će uistinu puknuti.
Eustasov dar
Bili vi zadovoljni sa Toninellijem ili ne, Chico bi trebao biti. U ovom broju je već u prvih 19 stranica jeo dvaput, plus porcija graha koja mu je završila na leđima nakon što je gostioničar zapeo za sjedalicu. Unatoč darežljivosti tekstopisca prema Chicu nije mu dopustio da u miru probavi pojedenu hranu. U noći istog tog dana, u hotelsku sobu im je upala skupina Onondaga (Onondaja) predvođena Ovegom. Ovego je desna ruka lošeg poglavice Utingaha.
Nakon te burne noći, kada se Zagor sa svojim prijateljima vraćao u kolibu, dočekali su ih dvojica Onondagi. Ovaj put sa prijateljskim namjerama. Točnije sa jednom zamolbom - da im pomogne pronaći Šontu Kvasana, jer se priča po šumi da Zagor zna gdje se on nalazi. (izgleda da su i Indijanci voljeli tračati dok su pušili one svoje lule). Šonta Kvasan je bogalj, sin nekadašnjeg velikog poglavice - proroka, koji je Zagoru spasio život. On bi trebao smijeniti Utingaha i izvesti pleme na dostojan put. Zagorova misija nije samo maknuti poglavicu, treba također kaznitiCigar Daga i Kventina, dvojicu krijumčara alkoholom. To su klasični pokvarenjaci, sorta koju smo mnogo puta sreli u sagi o Zagoru.
Upravo tako, krijumčarenje alkohola po stoti put. Čovjek bi se najradije propio od muke koliko je puta Toninelli tu tematiku silovao. Valjda je umislio da piše stripove o Al Caponeu i dobu prohibicije. Ne samo da je izabrao prožvakanu temu nego je to izveo na taj način da već u 43. strani stripa sve znate. Tko su negativci i kako im stati na kraj. Nema nikakve intrige ili neizvjesnosti koja bi prikovala oči za priču. Po meni je strip tu završio. Doduše, za ljubitelje akcije možda je tada strip tek počeo. Nešto kao u zadnjem remakeu King Konga gdje se on i T-Rex mlate 15 minuta i pritom razvale pola šume. Na putu ove spasilačke družine do sela Onondaga imali smo puno akcije. Tu su letjele šake, koplja i meci, pretrčalo se barem 100 km na sve strane, rušili su se viseći mostovi, skakalo se u rijeku... Samo da bi jedan starac očitao mladima bukvicu da ne smiju piti i kako se to u njegovo vrijeme nije radilo.
Eh da, i Zagor je imao na sebi majicu iako ju je par stranica prije dao Eustasu. Možda je blesavo što se na to obazirem, ali imam potrebu objasniti tu pojavu kad već Einstein nije. Zakon lutkice Babuške. To je ona lutkica koju otvorite i u njoj nađete istu takvu lutkicu, pa nju otvorite i opet nađete istu takvu lutkicu. Tako i Zagor skida majicu a ispod majice je još jedna ista takva majica...I tako je Gamba uništio priliku da obožavateljice vide Zagorove trbušnjake. Inače, crtački dio je obavljen probavljivo. Gambu nisam nikad pretjerano obožavala, ali kada pogledam crteže nekih novijih Bonellijevih zaposlenika shvatim da i nije skroz loš (kada zanemarimo to što crta preslatkaste face, a Zagor na momente ima lice kao Ken ili nekakav glumac iz Baywatcha). Gamba kod mene dobiva bodove uglavnom zbog Chica. Valjda zbog toga što je nacrtao većinu njegovih specijalaca, Gambin Chico mi izgleda smiješno svaki put kad ga pogledam. Jednostavno se čovjek navikne.
Naslovnice su lijepe, ali u originalu. Dnevnikove su katastrofa. Osim što su boje blijede i kadar otkinut, u prvom stripu su još stabla totalno unakazili. Krošnja izgleda kao da im se prolila zelena boja koju su krenuli obrisati krpom, ali je baš u tom trenu naletio šleper pun olova i sve lijepo ravnomjerno razmazao
ZG
1025/1026 | 188 str.
Zbog neodgovornog poglavice i dva pokvarena trgovca, pleme Onondaga ispijanjem alkohola gubi dostojanstvo i svoje izvorne vrijednosti. Dvojica hrabrih ratnika traže pomoć Zagora u smjeni lošeg poglavara mudrim sinom nekadašnjeg velikog poglavice. Ali to nije jednostavno. Treba proći mnogo spletki, bitaka i zavrzlama ne bi li Onondage dobile dostojnog vođu. U gradiću Eastonvilleu Zagor i Chico upoznaju Eustasa IV Eskata, galantno odjevenog gospodina koji je došao sa namjerom da portretira Indijance. On posjeduje nesvakidašnji dar - sve što kaže odmah se obistini. Ako se ljuljate na sjedalici i on vam da savjet: "Pripazite mogla bi puknuti!", sjedalica će uistinu puknuti.
Eustasov dar
Bili vi zadovoljni sa Toninellijem ili ne, Chico bi trebao biti. U ovom broju je već u prvih 19 stranica jeo dvaput, plus porcija graha koja mu je završila na leđima nakon što je gostioničar zapeo za sjedalicu. Unatoč darežljivosti tekstopisca prema Chicu nije mu dopustio da u miru probavi pojedenu hranu. U noći istog tog dana, u hotelsku sobu im je upala skupina Onondaga (Onondaja) predvođena Ovegom. Ovego je desna ruka lošeg poglavice Utingaha.
Nakon te burne noći, kada se Zagor sa svojim prijateljima vraćao u kolibu, dočekali su ih dvojica Onondagi. Ovaj put sa prijateljskim namjerama. Točnije sa jednom zamolbom - da im pomogne pronaći Šontu Kvasana, jer se priča po šumi da Zagor zna gdje se on nalazi. (izgleda da su i Indijanci voljeli tračati dok su pušili one svoje lule). Šonta Kvasan je bogalj, sin nekadašnjeg velikog poglavice - proroka, koji je Zagoru spasio život. On bi trebao smijeniti Utingaha i izvesti pleme na dostojan put. Zagorova misija nije samo maknuti poglavicu, treba također kaznitiCigar Daga i Kventina, dvojicu krijumčara alkoholom. To su klasični pokvarenjaci, sorta koju smo mnogo puta sreli u sagi o Zagoru.
Upravo tako, krijumčarenje alkohola po stoti put. Čovjek bi se najradije propio od muke koliko je puta Toninelli tu tematiku silovao. Valjda je umislio da piše stripove o Al Caponeu i dobu prohibicije. Ne samo da je izabrao prožvakanu temu nego je to izveo na taj način da već u 43. strani stripa sve znate. Tko su negativci i kako im stati na kraj. Nema nikakve intrige ili neizvjesnosti koja bi prikovala oči za priču. Po meni je strip tu završio. Doduše, za ljubitelje akcije možda je tada strip tek počeo. Nešto kao u zadnjem remakeu King Konga gdje se on i T-Rex mlate 15 minuta i pritom razvale pola šume. Na putu ove spasilačke družine do sela Onondaga imali smo puno akcije. Tu su letjele šake, koplja i meci, pretrčalo se barem 100 km na sve strane, rušili su se viseći mostovi, skakalo se u rijeku... Samo da bi jedan starac očitao mladima bukvicu da ne smiju piti i kako se to u njegovo vrijeme nije radilo.
Eh da, i Zagor je imao na sebi majicu iako ju je par stranica prije dao Eustasu. Možda je blesavo što se na to obazirem, ali imam potrebu objasniti tu pojavu kad već Einstein nije. Zakon lutkice Babuške. To je ona lutkica koju otvorite i u njoj nađete istu takvu lutkicu, pa nju otvorite i opet nađete istu takvu lutkicu. Tako i Zagor skida majicu a ispod majice je još jedna ista takva majica...I tako je Gamba uništio priliku da obožavateljice vide Zagorove trbušnjake. Inače, crtački dio je obavljen probavljivo. Gambu nisam nikad pretjerano obožavala, ali kada pogledam crteže nekih novijih Bonellijevih zaposlenika shvatim da i nije skroz loš (kada zanemarimo to što crta preslatkaste face, a Zagor na momente ima lice kao Ken ili nekakav glumac iz Baywatcha). Gamba kod mene dobiva bodove uglavnom zbog Chica. Valjda zbog toga što je nacrtao većinu njegovih specijalaca, Gambin Chico mi izgleda smiješno svaki put kad ga pogledam. Jednostavno se čovjek navikne.
Naslovnice su lijepe, ali u originalu. Dnevnikove su katastrofa. Osim što su boje blijede i kadar otkinut, u prvom stripu su još stabla totalno unakazili. Krošnja izgleda kao da im se prolila zelena boja koju su krenuli obrisati krpom, ali je baš u tom trenu naletio šleper pun olova i sve lijepo ravnomjerno razmazao